SINIŠA GLAVAŠEVIĆ – PROROK MORALNE POBJEDE GRADA HEROJA

                Ne tako davne 1991. godine iz mračnoga je podruma vlažne vukovarske bolnice, na Radio Vukovaru gotovo tri mjeseca odzvanjao profetski glas hrabroga izvjestitelja Siniše Glavaševića:

„ Vjerujte mi, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, a valjda zato da bi poslije svega i u samom sažaljenju mogao iznova prljati. Rat je doista nešto najpogubnije za čovječanstvo.“ Apelirao je na savjesti vlastodržaca diljem svijeta, upozoravajući na nehumane uvjete u kojima su živjeli i strepili stanovnici opkoljenog Vukovara. Molio je da se pomogne braniteljima i ukazivao na stradanja nevinih žrtava poput šestomjesečne bebe. Vapio je posljednjim atomima poštena i požrtvovna bića, vapio je i molio, ali ga nitko nije čuo. Njega i njegov grad ostavili su na milost i nemilost, kao janje za klanje, razularenim i mržnjom zadojenim srpskim paravojnim formacijama, potpomognutima brutalnom čizmom JNA koja je sve pred sobom drobila u prah i pepeo.

U očaju je istinu vikao u lice: „ Dođite i borite se zajedno s nama. Jer nemojte misliti da ćemo vas vječno čuvati stanove, hraniti ribice i ginuti za vaš sretan dolazak na gotovo.“ Mogao je sve to izbjeći i odustati, poput mnogih, ali nije jer mu to nisu dopuštale njegova savjest i plemenitost duha. Mržnjom i alkoholom zaslijepljeni agresor izvukao ga je iz vukovarske bolnice zajedno s još dvjesta ranjenih branitelja te brutalno pobio, bacivši ih u jamu mrcilišta za životinje na Ovčari. To zvjerstvo je diljem svijeta pronijelo stravičnu poruku, poruku da se bez obzira na sve norme suvremene uljudbe čovjeka smije mrziti, mučiti i zatirati, iz razloga što je druge nacionalnosti i vjere i jer brani svoja vjekovna ognjišta. Još stravičnija je bila činjenica što su se Europa i svijet pasivnošću i šutnjom tada složili s time. Ipak, premda je bio razoren, a na njegovim razrušenim ulicama ludilo nacionalizma vodilo svoj krvavi pir, strijeljajući i odvodeći uplakane i nezaštićene civile u logore smrti, nasilje ipak nije imalo konačnu riječ.

Nakon mirne reintegracije, premda u ratu ponižen i zgažen, oporavlja se ranjeni Vukovar, stojeći na braniku domovine ponosan i častan kao istinski moralni pobjednik. Slutio je to i Siniša kada se u ratnom košmaru koji su zakuhali odrasli okrenuo bezazlenoj djeci i njihovoj budućnosti ovim riječima: „ Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, riječi i samoga Boga. Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca. Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar poslije morali čitati stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli u davanju.“

Život koji je Siniša velikodušno položio na oltar domovine, zajedno s hrabrim braniteljima Vukovara obvezuje nas da Hrvatsku izgradimo kao zemlju sretnih, časnih i slobodnih građana. Prije svega slobodnih od pohlepe, mržnje i zavisti, a otvorenih svim stanovnicima svijeta. Neka to bude zemlja koja se diči svojim braniteljima, zemlja koja nije zatočena u tamnici prošlosti, već se poput divnog, toplog doma otvara budućnosti, kao što je to iskrena srca poručio mučenik haških tamnica, a danas slobodan građanin, general Ante Gotovina. Tu viziju domovine imali su i svi hrvatski branitelji koji su žrtvovali živote za najdivniji dragulj, dragulj istinske slobode.

SINIŠA GLAVAŠEVIĆ – PROROK MORALNE POBJEDE GRADA HEROJA

                Ne tako davne 1991. godine iz mračnoga je podruma vlažne vukovarske bolnice, na Radio Vukovaru gotovo tri mjeseca odzvanjao profetski glas hrabroga izvjestitelja Siniše Glavaševića:

„ Vjerujte mi, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, a valjda zato da bi poslije svega i u samom sažaljenju mogao iznova prljati. Rat je doista nešto najpogubnije za čovječanstvo.“ Apelirao je na savjesti vlastodržaca diljem svijeta, upozoravajući na nehumane uvjete u kojima su živjeli i strepili stanovnici opkoljenog Vukovara. Molio je da se pomogne braniteljima i ukazivao na stradanja nevinih žrtava poput šestomjesečne bebe. Vapio je posljednjim atomima poštena i požrtvovna bića, vapio je i molio, ali ga nitko nije čuo. Njega i njegov grad ostavili su na milost i nemilost, kao janje za klanje, razularenim i mržnjom zadojenim srpskim paravojnim formacijama, potpomognutima brutalnom čizmom JNA koja je sve pred sobom drobila u prah i pepeo.

U očaju je istinu vikao u lice: „ Dođite i borite se zajedno s nama. Jer nemojte misliti da ćemo vas vječno čuvati stanove, hraniti ribice i ginuti za vaš sretan dolazak na gotovo.“ Mogao je sve to izbjeći i odustati, poput mnogih, ali nije jer mu to nisu dopuštale njegova savjest i plemenitost duha. Mržnjom i alkoholom zaslijepljeni agresor izvukao ga je iz vukovarske bolnice zajedno s još dvjesta ranjenih branitelja te brutalno pobio, bacivši ih u jamu mrcilišta za životinje na Ovčari. To zvjerstvo je diljem svijeta pronijelo stravičnu poruku, poruku da se bez obzira na sve norme suvremene uljudbe čovjeka smije mrziti, mučiti i zatirati, iz razloga što je druge nacionalnosti i vjere i jer brani svoja vjekovna ognjišta. Još stravičnija je bila činjenica što su se Europa i svijet pasivnošću i šutnjom tada složili s time. Ipak, premda je bio razoren, a na njegovim razrušenim ulicama ludilo nacionalizma vodilo svoj krvavi pir, strijeljajući i odvodeći uplakane i nezaštićene civile u logore smrti, nasilje ipak nije imalo konačnu riječ.

Nakon mirne reintegracije, premda u ratu ponižen i zgažen, oporavlja se ranjeni Vukovar, stojeći na braniku domovine ponosan i častan kao istinski moralni pobjednik. Slutio je to i Siniša kada se u ratnom košmaru koji su zakuhali odrasli okrenuo bezazlenoj djeci i njihovoj budućnosti ovim riječima: „ Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, riječi i samoga Boga. Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca. Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar poslije morali čitati stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli u davanju.“

Život koji je Siniša velikodušno položio na oltar domovine, zajedno s hrabrim braniteljima Vukovara obvezuje nas da Hrvatsku izgradimo kao zemlju sretnih, časnih i slobodnih građana. Prije svega slobodnih od pohlepe, mržnje i zavisti, a otvorenih svim stanovnicima svijeta. Neka to bude zemlja koja se diči svojim braniteljima, zemlja koja nije zatočena u tamnici prošlosti, već se poput divnog, toplog doma otvara budućnosti, kao što je to iskrena srca poručio mučenik haških tamnica, a danas slobodan građanin, general Ante Gotovina. Tu viziju domovine imali su i svi hrvatski branitelji koji su žrtvovali živote za najdivniji dragulj, dragulj istinske slobode.