Prije nekoliko dana, Veliki Zdenci oprostili su se od Zlate – majke, bake, prabake, tetke, učiteljice, kolegice, od svoje Velikozdenčanke. I mogla bih tako nabrajati u nedogled jer Zlata je bila sve to i mnogo više!

Zlata Janaček, kao mlada učiteljica, počela je raditi 1. veljače 1961. godine u Područnoj školi u Malim Zdencima kao učiteljica likovnog i muzičkog odgoja te češkog jezika. Nakon što je učitelj Zamostný otišao na novo radno mjesto, zamijenila ga je učiteljica Zlata, tada već Skender, i preuzela češko odjeljenje u staroj školi u Velikim Zdencima. Kako je broj učenika češkog odjeljenja opadao, učiteljica je počela raditi u hrvatskom odjeljenju i tako sve do mirovine.

S 48 godina staža otišla je u mirovinu 31. kolovoza 2008. godine. Kao učiteljica bila je stroga, temeljita, pravedna, voljela je red, rad i disciplinu i na tome joj svaka čast! Cijeli svoj radni vijek radila je i stvarala u zdenačkim školama… čak i pogled s njenog posljednjeg počivališta puca prema staroj školi u našem selu.

Želim vam ispričati kako se nekada kod nas u zdenačkoj školi radilo, kako je nas učitelje učila Zlata. Kada bi u osam sati zazvonilo prvo školsko zvono, svi smo već stajali pred vratima zbornice, kava se pila u 7 i 30 i nakon nastave oko 13 sati. Kada nas dvije nismo imale sat, čim bi prošao odmor i zvono se oglasilo, Zlata bi rekla: „Ajmo Snježo, danas ćemo raditi pano, izrađivati plakate, bojiti cvjetove na katu škole.“ Nije bilo odmora. Učiteljica Zlata je i posljednjeg radnog dana prije mirovine radila kao da joj je prvi. Nema područja u kojem nije bila uspješna i kojem se nije predala u cijelosti.

Ako ste nekada dolazili na naše zdenačke školske programe, primijetili ste da smo besprijekorno uvježbani, ali niste znali da smo mi pod vodstvom učiteljice Zlate desetak dana svakodnevno probavali nastupe kako bi na dan programa sve bilo besprijekorno, bili smo uvježbani kao vojnici. Bila je izuzetno organizirana i to prenosila na nas kolege i na svoje učenike.

Danas više nema zajedničkih kava, nema čak ni učenika na katu zdenačke škole, nema naše učiteljice Zlate… Ali ono što imamo i što nam nitko pa ni smrt ne može oduzeti, to su uspomene. Često se sjetim kako smo mi učiteljice uz vodstvo učiteljice Skender koja je većinu svog radnog vijeka bila i voditelj Područne škole u Velikim Zdencima obrađivali nastavne jedinice iz prirode. Umjesto da otvorimo udžbenik, svi smo se mi pješice uputili u Zlatino dvorište u kojem je bio travnjak prepun proljetnica. Sjećam se kada je Zlata znala reći da njezin Mile nije mogao dočekati da pokosi travu, ali Zlata to nije dopustila dok se god visibabe, ljubičice, jaglaci, zumbuli ne osuše sami. Kada smo djeci objašnjavali što je tekućica i stajaćica, vodili smo ih na Ilovu, potok Šavarnicu ili na ribnjak kod ZRC-a.

Danas kada o tome pišem, kao da govorim o nekoj dalekoj prošlosti jer danas bez da smo taj odlazak planirali Školskim kurikulumom na početku godine, bez potpisa i dozvole roditelja ne smijemo ni u školsko dvorište. Sve je nekada bilo prirodnije, toplije, pristupačnije, a da ne kažem da mi se čini da je i znanje djece bilo veće.

Voljela je Zlata svoj učiteljski poziv, radila ga je predano, cijelim svojim srcem. Kada je otišla u mirovinu u njoj je još kucalo učiteljsko srce jer učitelj ne prestaje biti učitelj odlaskom u mirovinu. Iako mi je jako žao što uz učiteljicu Zlatu nisam radila i duži period kako bih uz nju još više učila, toliko mi je i drago što je otišla u mirovinu u vrijeme kada je učiteljski poziv još bio cijenjen. Jako bi je boljelo da uz sav trud koji je ulagala u generacije učenika i savjetovanja roditelja, doživi nepoštovanje te bol i sram što se mora boriti za svoja temeljna prava.

Meni kao učiteljici i kasnije ravnateljici, učiteljica Zlata bila je uzor u svakom pogledu te riječi i u svakom segmentu života. Bila mi je čast raditi, učiti, napredovati, stvarati uz takvu učiteljicu. Ono što sam ja bila kao ravnateljica i jesam kao učiteljica, mogu zahvaliti učiteljici Zlati i najveća mi je pohvala bilo kada bi mi netko rekao da sam kao ona. I mogla bih tako o učiteljici Zlati Skender ispisati redove i redove sjećanja jer ona u mojim mislima nikada neće izblijedjeti!

U svoje osobno ime i u ime svih sadašnjih i bivših djelatnika i učenika Osnovne škole Ivana Nepomuka Jemeršića izražavam iskrenu sućut obitelji Skender. U našim Velikim Zdencima ostat će neopisiva praznina. Hvala na svakoj lijepoj riječi, podršci, savjetu, hvala što ste u životima Zdenčana, članova Češke besede, svojih učenika i učitelja, svojom osobnošću i profesionalnim radom ostavili neizbrisiv trag.
Njen lik i djelo ostat će zauvijek u srcima djece Anite i Alena, unučadi Ene, Alena, Ree, Luke i praunuke Gabi, ostale rodbine, ali i u srcu jedne učiteljice.

Neka joj vječni počinak bude spokojan kao što je njeno življenje bilo čovječno i neka joj je laka ova hrvatska zemlja.

Snježana Šeliš