... jako utjecao na većinu učenika. Svi oni prizori ranjenih i osakaćenih ljudi, zvukovi eksplozija i tenkova, sve je to bilo tako tužno i neugodno. Nikada nisam voljela slušati o ratu, ali ovo je bilo previše za mene. Ulazeći u skučene bolničke sobe pretrpane lutkama koje su predstavljale ljude, bilo je jednostavno zastrašujuće. Gutala sam ogromne knedle slušajući o tome da nije bilo dovoljno mjesta za sve ranjenike i nedovoljno lijekova za sve.

Zatim smo u crkvi čuli priču o napadu na tu crkvu, o kasnijoj obnovi te o stanju crkve danas. Usput smo vidjeli vodotoranj koji unatoč svim rupama koje je prouzročilo različito oružje, ponosno stoji predstavljajući grad Vukovar. Otišli smo zatim u hangare u koje su odvedeni ljudi iz vukovarske bolnice. U tom mračnom prostoru gdje su mučili ljude prije nego što su ih ubili, nalazi se svijeća oko koje se okreću imena svih umrlih. Po podu su zabetonirani metci, a po rubovima prostorija nalaze se pronađene stvari mrtvih, čvrsto zatvorene u staklu. Na Ovčari smo čuli užasne priče o završetku mnogih života, o uvjetima u kojima su preživljavali te gdje i kako su završila njihova tijela. Pomolili smo se kod spomenika Golubice i zapalili svijeću za mrtve. Posjet vukovarskom groblju mnoge je ostavio bez riječi, a vidjevši onih 936 bijelih križeva, što znači 936 duša, ostavili su najveći dojam. Nakon toga smo posjetili vojarnu gdje smo mogli vidjeti razna oružja kojima su se ljudi borili, te razna vozila i tenkove.

Na kraju smo otišli do spomenika bijelog križa kod kojeg smo položili vijenac i zapalili svijeću. Ponosno smo otpjevali pjesmu „Vukovar“ i obećali da se taj najveći hrvatski heroj, grad Vukovar, neće nikada zaboraviti.

Maja Kalac, 8.a